petak, studeni 16, 2007
Prošlo je dosta vremena od mojeg zadnjeg posta no trebalo mi je vremena da shvatim što želim , da pronađem ono što zbilja osjećam između tisuću osjećaja koji su mi se neprekidno vrtjeli u glavi. Sada mislim da sam ponovno OK! Zapravo znam da sam ponovno OK! Prijateljica mi je, iako nesvjesno , pokazala da se knjiga ne može ocjenjivati prema koricama. Shvatila sam da za neke stvari treba dulje vremena da ti se svide,a isto je tako i sa ljudima. Moram priznati pogriješila sam što se tiče jedne osobe koja mi je sad neizmjerno draga i da nema nje život bi mi bio jako dosadan. Možda bi bilo pametno da sljedeći put malo usporim i pričekam koji tjedan više prije nego što rečem svoje mišljenje. Ali sada je sve u redu…….ili je barem kao što je bilo i prije.
petak, studeni 2, 2007
Poznajem jednu curu duge smeđe kose
njena dva oka i u njima uvijek rose
dvije kapljice tako često padaju
njena dva oka više se u ništa ne nadaju.
Najmiliji su ju dotukli do kraja
uzeli joj i ono malo sjaja
ali kao feniks ona je
iz pepela diže se.
Polako ponovno staje na svoje noge
sjeća se alkohola i podvaljene droge
i nije lako ali polako ide iz dana u dan
polako ali sigurno iz mraka van.
I tako mi je drago što poznajem curu tu
jer je imala tako tešku sudbinu
i dao joj Bog sreću kad nije prije
neka joj sije sunce dok vani kiša lije.
Jojo obećala sam ti pjesmu pa evo ti. Ispunila sam svoje obećanje nadam se da ti se sviđa.
petak, listopad 26, 2007
Znate li kako je to kad vam netko kaže da namjerno odbacujete ljude od sebe. Ja znam, rekla mi je to majka. Najgore je to što ima pravo. Polako odbacujem ljude od sebe,ali ne sve samo svoju obitelj. Što se tiče prijatelja s njima nemam nikakvih problema. Kada sam kod kuće sve jedrugačije. Znate ono kod kuće je najljepše. Za mene to ne vrijedi ja jedva čekam da odem uškolu da se maknem od njih. Majka kaže da sam previše sama u svojoj sobi,ali ja tako volimbiti. Kada je vikend ja volim biti sama tako da mogu raditi što hoću. Njoj također smeta štonavečer sam sama i uvijek zatvorim vrata. Ali ja volim biti sama iz zatvorenih vrata. Da nečujem njih niti oni mene. A što da radim s njima. Oni svi gledaju nešto što ja ne volim irazgovaraju,a to me živcira. Ne volim kada netko priča dok ja gledam neki film ili što jeveć na programu. Možda jesam malo odvojena od njih,ali ako ja tako voli zašto me ne pusti???? Znam da mi hoće samo dobro,ali ja zbilja to želim….biti sama tako da se ne moram brinutišto govorim,s kojim tonom i mogu raditi što želim. Kad bi me barem razumjeli ili ja njihmožda bi nam bilo lakše komunicirati.
subota, listopad 20, 2007
Evo i novoga posta nisam već dulje pisala jer nemam vremena, a i nisam znala kako da napišem neke stvari. Na kraju sam odustala od toga posta i odlučila napisati jednu priča .Bila je noć. Snježna mračna noć u studenome kada su skoro sve ceste prazne. Vjetar je raznosio pahulje snijega koje su padale na zemlju. Jezero u blizini grada prekrio je led. U vikendici nedaleko jezera jedna je djevojka slavila svoj 18 rođendan. Bučna glazba,hrpa djevojka i dečki i naravno alkoholna pića. Negdje oko 11 sati u noći počele su se događati čudne stvari. Od nekuda je počela svirati glazba koju nitko nije prije čuo i koju nitko nije ponio, počele su nestajati stvari prvo malene kao što su mobiteli ,a kasnije i veće npr. stolice,ormari. Već pola napiti onisu posebno braćali pažnju sve dok nisu počeli problemi sa strujom. Žarulje su počele žmirkati.Televizor se stalno palio/gasio. Kap koja je prelila čašu bili su zvukovi koji su dolazili iz poda. Ubrzo su pronašli vrata u podu i odlučili zaviriti kada je potpuno nestalo struje. U tami s glasovima koji su postajali sve glasniji odlučili su otići kući i maknuti se od tih stvari. Kada su izišli van vidjeli su samo jedan automobil dok su ostalih 5 nestali bez traga. Tragovi guma bilo su vidljivi samo na mjestima gdje su stajali i nijedan nije pokazivao da se auto odvezao. Jednostavno su nestali. Pošto 25 ljudi ne stane u jedan auto odlučili su ići u grupama. Prva će otići i potražiti pomoć. Nakon što je prva otišla oni koji su ostali vratili su se u kuću i polako čekali dolazak. Za kojih sat vremena vidjeli su 4 automobila kako dolaze. Ušli su svi u aute i otišli iz tog stranog mjesta. Prvih 3 auta sretno su stigli kući dok 4 nikada nije nađen. Ne zna se što se dogodilo no neki kažu da nikada nije ni krenuo iz onog mjesta. U njemu je bila slavljenica ,njena prijateljica i 3 dečka koji su prisustvovali tulumu. Oni nikada nisu pronađeni. Ujutro, policija je zajedno s jednim dečkom otišla do kuće da vide dali su ondje no njih nije bilo. Što je još gore nije bilo ni vikendice,samo ruševine nečega. 19 ljudi koji su bili na zabavi nikada nije komentiralo to niti je išta izjavilo o toj noći, pet ih je nestalo ,a samo jedna cura je pričala o toj noći. Iduće jutro nađena je mrtva u krevetu.
Nekoliko takvih slučajeva zabilježeno je i na drugim mjestima. Svi koji su progovorili o tome sada su mrtvi.
evo jedne koja mi liči na neku strašnu kuću
utorak, listopad 16, 2007
Jednom mi jedna žena rekla da su svi ljudi anđeli da su svi nekome važni i da svi zbog nekoga plaču. Danas mnogo njih plače zbog smrti jedne osobe. Nisam ga poznavala ,ali vjerujem da je bio veliki čovjek. Kako god bilo svijet je zakinut za jednog velikog pjevača.
Počivaj u miru
Toše Proeski
ponedjeljak, listopad 15, 2007
Koliko samo kilometara je velik naš svijet
koliko samo milja širok je naš planet
samo u mom vrtu ruža vene
sve brige pronašle su mene.
I ne mogu se sakriti,od pogleda se skrivati
ne mogu se na planinu popeti i ocean preplivati
a sve što želim je mira malo
pa zar baš nikome do mene nije stalo.
Pretražujem prostor pogledom
nadajući se da ću naći svoj dom
mjesto oslikano s mnogo boje
da ću naći mjesto samo moje.
A ipak svake večeri se vračam na isto mjesto
da bar nisam tamo poželim često
da svake noći mirno mi san dođe
da u miru mi cijeli život prođe.
petak, listopad 12, 2007
Mislila sam pisati o ovoj temi ,no ne još. Danas kada sam pričala s prijateljicom odlučila sam malo to ubrzati.
Ljubav je jedna predivna stvar. Ne možeš misliti na ništa drugo osim na njega/nju. Ali nije sve uvijek tako lijepo i sjajno. Ponekad te boli glava ili još gore boli te srce. Nažalost za ljubav još niti jedan doktor nije našao lijek.
Moja prijateljica ima jedan problem što se tiče ljubav. Sama je kriva za to. Nije važno kako su se upoznali ili kako je nastao problem glavno je da je nastao. Danas su razdvojeni jer je ona radila neke gluposti. Ona kaže da ga još voli i ja joj vjerujem. Radimo na tome da ponovno budu zajedno,no nije baš lako. On je jako komplicirani , a ona je još više. Ja sam joj rekla da su previše slični da budu zajedno. Molim vas da nam malo pomognete??????
Unaprijed hvala svima…
Sada je ana_92 pitala dali on voli nju. Pa ona misli da ju voli...ja nisam sigurna,više da nego ne.
četvrtak, listopad 11, 2007
Htjela sam samo reći da sam ipak jednoj osobi rekla za ovaj blog. Ponekad kada pišem dobijem želju da nekome nešto kažem,da pričamo o postu. Od svih ljudi ja sam izabrala osobu koju poštujem više nego mnoge koji su stariji od nje i osobu koja je u životu imala toliko problema da se čudim koliko je normalna. Prijateljice smo od osnovne i mislim da me nikada nije jako povrijedila. Bilo je manjih i malo većih svađica,ali to je normalno za nekoga tko se poznaje i druži svaki dan.
I sada ju vidim skoro svaki dan i drago mi je da smo ostale prijateljice. Pokušat ću s tezom koju mi je jednom spomenula : "Nevina dok se ne dokaže drugačije!". Oh,nadam se da nisam pogriješila...
srijeda, listopad 10, 2007
To je pitanje koje me već dulje muči. Posebno me je mučilo kada sam iz osnovne prelazila u srednju jer nisam znala kome se mogu povjeriti,a kome ne. Na početku su svi bili sjajni ,no nakon nekog vremena one koje sam najviše poštovala i voljela prvi su mi zabili nož u leđa. Poželjela sam im reći sve u lice,reći da su me povrijedili , da su izrekli riječi koje su me pogodile duboko u srce. Ali sve je to ostalo u mojoj glavi. Znala sam ako im kažem to im neće značiti ništa baš kao što im nisam značila ni ja. Nakon toga sam se zatvorila u sebe ,a osmjeh je stajao na licu samo zato da roditelji ne zabadaju nos tamo gdje im nije mjesto. Na neki način sam ih i povrijedila s tim i sada mi je jako žao.
Danas znam kome mogu vjerovati. Mogu vjerovati sama sebi,a svoj život bih dala u ruke samo jedne osobe. One koja mi ga je i dala.
utorak, listopad 9, 2007
Svoj prvi blog sam otvorila prije više od godinu dana no on nije bio iskren. Na njemu nisam mogla pisati svoje stvarne osječaje i probleme jer su sve moje prijateljice znale za njega,čak i moji roditelji su znali za njega. Ovaj blog mogu sada slobodno pisati jer za njega ne zna nitko osim mene same. Radujem se vremenu kojeg ću provesti pisajući ga. Što još da kažem? Nema se puno toga za reći jer je moj život tako dosadan. Pun je problema koji se ne mogu samo tako riješiti. No neka vas to ne zavarava. Nisam ja tužna i nesretna osoba. Imam sve što želim. Samo mi ponekad treba netko tko me neće kritizirati,tko me neće prepoznati ako me vidi na cesti,ali će znati o meni više nego mnogi drugi. To ste vi dragi moji blogeri....
